Nasljeđe i značaj

Promicatelji djela Vatroslava Lisinskog

O Lisinskome se učestalo i kontinuirano pisalo. Prof. Lovro Županović sastavio je i objavio u svojoj monografiji „Vatroslav Lisinski“ iz 1969. godine popis radova o Vatroslavu Lisinskom, gdje navodi čak 533 novinska članka, monografija i drugih zapisa nastalih od 1842. do 1966 . godine. Osim Županovića cjelovite monografije o Lisinskom napisali su i objavili: F. K. Kuhač: „Vatroslav Lisinski i njegovo doba“. Zagreb 1887., 1904.; A. Kassowitz-Cvijić: „Vatroslav Lisinski u kolu Ilira“. Zagreb 1919.; V. Klaić: „Vatroslav Lisinski (1819–1854) i prve dvije hrvatske opere“. Zagreb 1919.
Studije o Lisinskovu djelu nalaze se u mnogim pregledima hrvatske glazbe, a još su brojnije u zbornicima te stručnim časopisima: RAD Jazu, Dubrovnik, Riječka revija, Republika, Muzika, Zvuk, Telegram, Revija, Kaj, Sv. Cecilija, Križevački zbornik, Arti musices, Muzikološki zbornik (Ljubljana), Kolo.
Mnogo istaknutih hrvatskih muzikologa i drugih pisaca bavilo se Lisinskim: J. Andreis, J. Bezić, N. Bezić, I. Bošković, Darko i Tomislav Breitenfeld, E. Cossetto, V. Fajdetić, D. Franković, M. Graf, N. Gligo, A. Kassowitz-Cvijić, V. Katalinić, K. Kos, K. Kovačević, Z. Kučukalić, F. Kuhač, S. Mayer-Bobetko, S. Miletić, D. Paulik, P. Selem, S. Stražnicki, L. Šaban, A. Tomašek, N. Turkalj, V. Žganec, L. Županović i dr.

 

Institucije

Po Lisinskom nose ime mnoga i važna društva, institucije i nagrade:
Hrvatski glazbeni klub – Hrvatsko pjevačko društvo „Lisinski“, osnovan u Zagrebu 1910. godine.Ovaj ansambl u svoje je vrijeme bio najveći zbor u Hrvatskoj koji je izvodio najveća glazbena djela. Njegovi članovi nastupali su na radiostanicama i snimali gramofonske ploče. Danas bi takav zbor bio usporediv s Akademskim zborom „Ivan Goran Kovačić“.
Vokalni ansambl „Vatroslav Lisinski“ – Glazbeni klub Lisinski – kontinuitet imena Lisinski nakon prestanka rada prijašnjeg zbora nastojao je održati Vladimir Prica osnivanjem novog pjevačkog zbora 1966. godine. Danas zbor vodi njena dugugodišnja dirigentica Heda Gospodnetić.
Komorni orkestar V. Lisinski iz Varaždina
HKD „Lisinski“ iz Našica
Glazbena škola Vatroslava Lisinskog u Zagrebu – škola kontinuirano djeluje od 1829.. Po Vatroslavu Lisinskom nazvala se 1962. godine
Glazbena škola Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu započela je s radom 1973. godine. Do danas je najljepša i najbolja koncertna dvorana u Hrvatskoj. Institucija uključuje i organizaciju koncertne djelatnosti.
Najveća diskografska nagrada Porin – dodjeljuje se redovito od 1994. godine. Ironija je da je usprkos tomu što je Porin dodijeljen bezbrojnim diskografskim izdanjima, još nijedno diskografsko izdanje nije dodijeljeno operi „Porin“. Možda jednoga dana i „Porin“ dobije svog Porina!

 

Vatroslav Lisinski kao književna inspiracija

Lisinski je hrvatski skladatelj o kojemu je zacijelo napisano najviše romansiranih biografija i drama. Usprkos činjenici da se djela Vatroslava Lisinskog manje-više kontinuirano izvode, Lisinski još i više živi u našoj romantičnoj predodžbi.
Antonija Kassović-Cvijić: „Lisinski u kolu Ilira“, Zagreb, 1919. – najraniju romansiranu biografiju napisala je Lisinskova pranećakinja, unuka njegove sestre Marije. Izdanje je objavila Matica hrvatska u povodu 100-godišnjice skladateljeva rođenja.
Tugomil Ujčić: „Vatroslav Lisinski : životna drama skladatelja prve hrvatske opere“, Pazin, 1964.
Stanko Rozgaj: „Mladi Lisinski“, Zagreb, 2008.
Stanko Rozgaj: „Životni jadi Lisinskog“, Zagreb, 2009.
Katić, Milan: „Lisinski“, 1944. – novelizirani scenarij po kojem je snimljen film objavljen je u nakladi Državnog slikopisnog zavoda
Oktavijan Miletić, redatelj; Milan Katić, scenarij: film „Lisinski“, 1944.
Prvi hrvatski dugometražni crno-bijeli zvučni film snimljen je u doba NDH. Lisinskova životna priča i njegova glazba bila je dovoljno zanimljiva da bude sadržajem prvog zvučnog filma. Film je premijerno prikazan na Uskrs 1944. i dočekan je s oduševljenjem, iako tema filma nije bila baš po volji ustaškog vodstva. Tada mladi dirigent Boris Papandopulo (koji se u jednoj sceni filma pojavljuje kako dirigira orkestrom) za potrebe filma napravio je glazbeni odabir i obradu Lisinskove glazbe. U njemu se među glavnim ulogama pojavljuju glumac Branko Špoljar kao Lisinski te dvadesettrogodišnja sopranistica Srebrenka Jurinac kao grofica Sidonija Erdődy Rubido.
Scene iz filma „Lisinski“: Lisinski drži instrukcije iz klavira; Štriga nagovara Lisinskog; Lisinski sluša premijernu izvedbu „Ljubavi i zlobe“
Zbog promjene državnog sistema 1945. godine film „Lisinski“ drugačije se percipirao u novoj državi. Po mišljenju tadašnjih upravnih tijela, zbog „nedostatka propagandne svrhe, nije ga imalo smisla prikazivati“ s obzirom na to da je prikazivao hrvatskog skladatelja i hrvatsku patnju. Kao „drugorazredni film“ bio je bunkeriran u filmskom arhivu gdje je bio zagubljen, sve do slučajnog otkrića 1981. godine. Osamostaljenjem Hrvatske restaurirana inačica filma doživjela je svoje reprize u hrvatskim kinima i izdanje na DVD video formatu.