Život

Obitelj

Lisinski se rodio u zagrebačkoj građanskoj obitelji u posjedu kuća u Ilici nasuprot Mesničke ulice. Oba njegova roditelja su kao udovci izašli iz prethodnih brakova, u kojima su imali sinove. Andrija Fux, koji je došao iz Dolenjskih toplica (slovenskog, moguće i njemačko-židovskog porijekla), i Zagrepčanka Ana Kovačić, ud. Pechenik vjenčali su se 1806. godine. Zajedno su imali još petoro djece, od kojih je troje umrlo u mladim danima. Smrt je bila česta u to doba. Zrelu dob doživjeli su Vatroslav i njegova sestra Marija, koji su cijeli život bili vrlo povezani. Andrija je u obitelj doveo sina Josipa iz prvog braka, a kasnije je posvojio i dvoje djece svoje rano preminule sestre.
Otac Andrija bio je po zanimanju mesar, sapunar i trgovac te je vodio uspješan posao. Kada je Vatroslav imao osamnaest godina, umro je i ostavio dugove, zbog kojih je obitelj morala prodati jednu od dvije kuće u Ilici. Očev posao naslijedio je Vatroslavov polubrat Josip.
Lisinski je kao dječak imao problem s kukom te je cijeli život ostao hrom, što je moguće odredilo ili barem naglasilo njegov skroman i povučen karakter. Kako je odrastao u sferi njemačke kulture, Lisinski je dobro znao njemački jezik i poznavao njemačke klasike, naročito Schillera i Goethea. Zaslugom nastojanja Iliraca, hrvatski je jezik ušao u upotrebu i postepeno zamijenio i potisnuo kajkavski dijalekt koji se dotad , uz njemački, koristio u Zagrebu. U to doba Vatroslav mijenja svoje ime Ignac Fux u kroatiziranu varijantu.

 

Sretne i nesretne okolnosti njegova života

Vatroslav Lisinski živio je u doba koje je građanima davalo veće mogućnosti. Školovao se u dobrom društvu Ivana Trnskog, Franje Gašparića, Ivana Vardijana, Ljudevita Pichlera, Adolfa Felbingera i Alberta Ognjana Štrige, svih budućih istaknutih ličnosti, koji su ga voljeli i podržavali. Ilirski pokret dao mu je polet na kojem započinje svoju karijeru. Ban Jelačić bio je njegov pokrovitelj i zaštitnik. Jedan od njegovih prvih profesora glazbe bio je skladatelj Juraj Karlo Wisner-Morgenstern, nositelj glazbenog života Zagreba i jedan od osnivača Hrvatskoga glazbenog zavoda 1827. godine. U Pragu je Lisinski imao prilike izučavati glazbu kod profesora Karela Františeka Pitscha i Jana Bedřicha Kittla. Na kraju, bio je u prilici da sklada prvu operu na hrvatskom jeziku, za što mu je trebalo tri godine. Uz bliskost s majkom i sestrom Marijom, imao je i vjernu zaručnicu Hedvigu koja je bila uz njega do kraja njegova života.

U nesretne okolnosti mogu se na prvome mjestu ubrojiti problemi s lošim zdravljem, koje je imao od mladosti i od kojih je i rano umro. U izvjesnoj mjeri nesreća u sreći bila je i relativna nespremnost za veliku zadaću koja mu je bila dodijeljena – pisanje opere na hrvatskom jeziku, koju je, uz pomoć svojeg profesora Wisner-Morgensterna, ipak uspješno obavio i koja je izuzetno uspjela kod publike. Birokratske razloge zbog kojih nije mogao biti redovno upisan u glazbenu školu u Pragu, te posljedično nedobivanje diplome koju ni zagovor bana Jelačića nije uspio potaknuti također možemo ubrojiti u nesretne okolnosti. Prevrati 1848. godine nisu se dobro odrazili na financiranje kulture, pogotovo elitne kulture koju je opera predstavljala. Zbog neostvarene diplome (navodno) Lisinski nije dobio zaposlenje u Glazbenoj školi, iako je i činjenica da mu je nedostajalo pedagoških znanja i sposobnosti za podučavanje te vođenje orkestra (on nije ravnao ni izvedbama svoje opere). Sam nedostatak njegove diplome ne bi trebali smatrati tako važnim – i mnogi drugi veliki umjetnici i znanstvenici nisu imali diplome što ih nije sprječavalo da budu uvaženi i cijenjeni. Da spomenemo samo Hermanna Bolléa, arhitekta koji je projektirao i obnovio nebrojene zgrade u Zagrebu i postavio izgled Donjega grada, kojemu nedostatak diplome nitko nije uzeo za zlo.

Iako neplaćena, Lisinskova funkcija u Glazbenom zavodu nije bila mala. Kao član ravnateljstva i tehničkog odbora te nadzornik muzičke škole napisao je pravilnik „Školski red za učilište Zagrebačkog glazbenog udruženja“ za održavanje nastave 1851. godine. Neke odredbe iz tog pravilnika bile su vrlo stroge, kao npr. da učenici ne smiju sudjelovati u izvannastavnim glazbenim aktivnostima bez dozvole nadzornika. Prof. Šaban navodi i da je, uz ostalo, Lisinski uveo i redovne mjesečne ispite nasuprot dotadašnjoj praksi polugodišnjeg i godišnjeg ispita, na negodovanje profesora i zacijelo učenika. Tijekom školske godine 1851./1852. od upisanih 49 ispisalo se (bili su otpravljeni) 18 učenika, a među njima bio je i mladi August Šenoa.
Nesretna okolnost što nije mogao živjeti od glazbe uzrokovala je njegovu odluku „da više nikad ne napiše niti note“ i da pokuša naći bolji posao u državnoj birokraciji, kako bi se napokon mogao oženiti svojom Hedvigom. No, smrt ga je u tome omela.

Veliki uspjeh s prvom operom, umjesto da bude njegov početni zamah, za njega je ujedno bio i vrhunac karijere. Iako je u sljedećim godinama, usavršavajući se u Pragu, skladao odlične skladbe za orkestar i druge sastave, te kasnije napisao i drugu operu (za što mu je ponovo trebalo tri godine), nije ga pri tome pratila i financijska dobit. Šteta, jer da se sačuvao od razočaranja i poživio duže, mogao je skladati puno više toga i ostvariti veći međunarodni značaj.
August Šenoa sjeća se Lisinskog kao „omalena čovijeka , žućkastobijela dugoljasta lica, duge i glatke kose, španjolske brade. Jednom prigodom na sebi je nosio surku (kraći kaput ukrašen gajtanima, karakterističan za Ilirce, kasnije ga je zamijenio frak), cilinder i bijele pantalone“. Postoje mišljenja da najpoznatiji portreti Lisinskog nisu potpuno vjerodostojni, pa se njegov lik možda može bolje predstaviti slijedećim portretima.

 

Kontroverze oko bolesti i smrt

Prema mišljenju dr. Darka i Tomislava Breitenfelda, Lisinski je već u ranoj mladosti obolio od tuberkulozne upale kuka. Kako se tada tuberkuloza smatrala sramotom i često krila, radije se krivnja svaljivala na slučajnu ozljedu (i neodgovornu služavku). U prilog tome govore i njegove kasnije zdravstvene poteškoće na školovanju u Pragu. Preminuo je također od tuberkuloznog oboljenja, tada zvanog vodenom bolešću (eksudativnom tuberkuloznom pleuritisu ili tuberkuloznoj upali plućne ovojnice, koja izaziva nakupljanje vode u plućima). Prerana smrt od tuberkuloze u trideset i petoj godini, bila je dobra za romantični narativ o umjetniku koji je svoj život posvetio umjetnosti, ali je zbog neimaštine i slabih životnih uvjeta skončao mlad. Kako piše Susan Sontag, tuberkulozi su u 19. stoljeću pripisivali uzvišenu duhovnu kvalitetu, čak se može reći i da je u to doba bila pomodna – bolestan čovjek njome postaje „interesantan“, oboljeli poprima blijed, aristokratski izgled, što je u doba građanskog uzdizanja bila vrlo tražena kvaliteta. Ona je bila bolest pretjerano strastvenih i osjetljivih pojedinaca koji su živjeli u vlažnim i nezdravim gradovima, bolest od koje su gubili snagu i padali u melankoliju. Mnogobrojni su umjetnici bolovali i umirali od tuberkuloze (primjerice Chopin, Kafka i dr.) i mnoge su sudbine oboljelih oslikane u romanima tog doba. Možemo zaključiti da je i ta bolest doprinijela Lisinskovom kasnijem kultnom statusu.

Lisinski nije bio jedini kada se govori o slabom položaju umjetnika. Postoji niz pjesnika, slikara i glazbenika koji su nastradali zbog siromaštva i o tome su napisane knjige Knjiga Vladimira Juričića: „Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici“, Zagreb, Ex Libris, 2006., jedna je od njih.
Kako tada nije postojao dobar sustav socijalnog osiguranja, mnogi su zaslužni umjetnici, doživjevši starost, životarili u siromaštvu. Među njima bio je i Vatroslavov profesor, skladatelj Juraj Karlo Wisner-Morgenstern, te gitarist i skladatelj Ivan Padovec. Zamjerka hrvatskome društvu zbog nebrige može se zbog toga smatrati ponešto pretjeranim i neobjektivnim.

 

Događanja poslije smrti Lisinskog

Lisinski je partituru „Ljubavi i zlobe“ zbog troškova liječenja 6. ožujka 1854. godine založio Kazališnom odboru za 100 forinti. Sudbina tog i ostalih djela bila je određena posljedičnim odnosom Lisinski – Štriga jer je poslije Lisinskove smrti Alberto Štriga kao kupac partiture na dražbi stavljao i zahtjeve autorskog prava. Prisvajajući djela Lisinskog, Štriga navodno nije htio njegove kompozicije staviti na dispoziciju javnosti. Pa ipak, on je također i najzaslužniji za promicanje djela Vatroslava Lisinskog, te naposlijetku i za postavljanje „Porina“ na hrvatsku kazališnu pozornicu 1890-tih. Nakon Vatroslavove smrti Hedviga se udala, a njezin praunuk poznati je glazbenik Drago Diklić.