Narodna tiskarnica

Ljudevit Gaj (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872) vodeća osobnost Hrvatskoga narodnog preporoda, književnik, publicist i jezikoslovac,  odrastao u obitelji u kojoj se govorio njemački jezik, ali se njegovao i hrvatski kajkavski govor – legitimni jezik pisane književvosti u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i razgovorni jezik hrvatskog naroda na tom području. Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, Varaždinu i u Karlovcu. 1826. godine upisao je studij filozofije u Beču i nastavio ga u Grazu, a 1829. upisao se na pravo u Pešti. Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. 1834. godine stekao je doktorat iz filozofije na sveučilištu u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo izdavati Novine horvatzke s tjednim književnim prilogom Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu.

Gaj je 1832. u Zagrebu okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof Janko Drašković, koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Tako je nastao Ilirski pokret  s programom kulturnoga povezivanja južnih Slavena te političkoga i teritorijalnog ujedinjavanja hrvatskih zemalja Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na temelju  povijesnih municipalnih prava.

Za širenje pokreta Gaju su služile ponajprije njegova tiskara, osnovana 1838., Novine horvatzke i Danicza. Svoj je program najjasnije izlagao  u proglasima uoči svakoga godišta Danice.

1830. objavio je u Budimu na hrvatskom kajkavskom i njemačkom jeziku Kratku osnovu horvatsko–slavenskoga pravopisańa (Budim, tiskarnica Kraljevskog Vseučilišča, 1830.). Ta se knjižica (27 stranica) uzima kao početak Hrvatskog narodnog preporoda. Imala je dalekosežne posljedice za uspostavu hrvatskoga pravopisa  i za standardizaciju hrvatskoga jezika.

Kao što je imao naglašen senzibilitet za povijesna i politička strujanja svojega doba, te za strateške interese hrvatskog naroda, Ljudevit Gaj isto je tako imao točan uvid u načine kojima će najbolje polučiti ciljeve koje su si ilirci zadali. Bio je svjestan da maleni narod, kao što je hrvatski, nema  na raspolaganju oružanu silu niti politička sredstva, kao narodi jači od njega, ali da utoliko više treba polagati pozornost na svoju kulturu koja predstavlja srž njegova identitita, a povrh svega na pisanu kulturu, kulturu riječi. Stoga Gaj središnji naglasak stavlja na hrvatski jezik i književnost.

Svjestan je tehnoloških dostignuća svojega doba, koja omogućuju djelotvorno širenje pisane riječi. Uočava i djelotvornost časopisa i novina u širenju jezika i književnosti, ali i drugih ideja važnih za njegov politički program. Zato mu je jedna od prvih zadaća utemeljivanje Novina horvatzkih (1835.) i Danicze Horvatze, Slavonzke y Dalmatinzke  (“Danice ilirske”, prvi broj izišao 10. siječnja 1835.)  koje Hrvate na hrvatskom jeziku izvješćuju o političkim i kulturnim zbivanjima u hrvatskim zemljama, ali i u Europi i donose književne priloge hrvatskih pisaca, te tako preuzimaju ulogu dotad dominantnih njemačkih tiskovina te vrste,  kao što je u Zagrebu bila npr.  i  Luna :  Agramer Zeitschrift.

Sama Luna, premda je bila časospis na njemačkom jeziku, davala je povremeno prostor i prilozima o hrvatskoj povijesti, kao i  tekstovima hrvatskih autora na hrvatskom jeziku, pa su tako u njoj manje pjesničke radove na hrvatskom kajkavskom jeziku objavili Tomo Mikloušić, pa i sam Ljudevit Gaj.  Spomenimo kao zanimljivost da je Luna tiskana najprije u tiskari F. Suppana, koji je odigrao značajnu ulogu i u ilirskom pokretu, a od 1844. godine u Gajevoj tiskari.

Za provođenje cijelog tog opsežnog i zahtjevnog programa, Gaju je prije svega bila potrebna tiskara. Stoga on, nakon što je 1838. godine dobio dozvolu za osnivanje tiskare u Zagrebu (povlasticu, privilegij), kupuje tiskarske strojeve u Pragu, a iz inozemstva dovodi i stručne slagare, tj. tipografe, koji su bili obučeni za svoje umijeće u daleko većoj razini nego što je to mogao naći u Hrvatskoj. Tako je utemeljena Kraljevska povlaštena Ilirska tiskarna dra Ljudevita Gaja.  

Tiskara je najprije bila smještena u palači grofa Franje Draškovića  u Opatičkoj ulici 29 (gdje je danas smješten Državni arhiv u Zagrebu), a potom u dvorištu kuće trgovca Demetrovića, danas Radićeva ulica 32.

Tiskara dra Ljudevita Gaja – najveća tiskara u gradu Zagrebu – imala je godine 1852. četrdeset i šest radnika. Visokostručni tipografi sebe su smatrali um jetnicima.

Te iste godine  osnovana je i Ilirska čitaonica u Zagrebu  – 22. kolovoza 1838., na poticaj grofa Janka Draškovića, Vjekoslava Babukića i župnika Stjepana Pogledića. Prvi predsjednik Čitaonice bio je grof Janko Drašković, a prvi tajnik Vjekoslav Babukić. U okrilju Čitaonice rađa se i Matica ilirska, kasnije Matica hrvatska.

10. prosinca 1838. godine svečano je u Zagrebu proslavljena dvjestota obljetnica smrti Ivana Gundulića, a Pavao Štoos tom je prigodom u zagrebačkoj crkvi sv. Katarine održao govor u kojem je Gundulića usporedio s Homerom i Danteom: Govor prigodom dvestolětne uspomene najglasovitiega ilirskoga pěsnika Ivana Gundulića, vlastelina Dubrovačkoga, deržan u cerkvi sv. Katarine u Zagrebu dana 20. prosinca 1838. od Pavla Stoosa … koj istog’ poklanja priateljem domorodstva.  Zagreb : iz k. p. Ilirske tiskarne dra. Ljudevita Gaja, 1839.

Zbog troškova svoje tiskare, političkog djelovanja i mnogobrojnih putovanja Gaj je zapao  u dugove. Nakon zabrane ilirskoga imena 1843. izgubio je vodeću ulogu u ilirskom pokretu, a politička stajališta u odnosu na Austriju, Rusiju i Srbiju mijenjao je nekoliko puta tijekom života, a obnovio je utjecaj u političkom životu Hrvatske tijekom  revolucionarne 1848. godine, kad je vodio Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je prihvatila Zahtijevanja naroda. Surađivao je s banom Josipom Jelačićem, što je vidljivo i iz tekstova objavljenih u nakladi njegove tiskare.

Austro-ugarsku nagodbu 1867. doživio je kao poraz svojih političkih ideja.

Od  kajkavskih pjesama  Horvatov sloga i zjedinjenje (poznata po početnom stihu Još Horvatska ni propala, objavljena  u Danici, 1835.) stekla je veliku popularnost kao preporodna budnica.

Konačni Gajev prijedlog novoga pravopisa , nazvan gajica, uz neznatne promjene  postupno je prihvaćen u cijeloj Hrvatskoj, ali kod Slovenaca.

Gaj je vodio poslove tiskare tridesetpet godina – od 1838. do 1872. u burnim vremenima  političkih i društvenih mijena tijekom prve polovice 19. stoljeća. Radi održavanja  pogona, a i zbog kupnje Mirogoja, sve se više zaduživao te je pokrenut postupak ovrhe i popisana je sva njegova nepokretna i pokretna imovina.

Zaslugom Ljudevita Gaja kao i njegovom opsežnom djelatnošću u Hrvatskoj se proširio i učvrstio srednjoeuropski koncept, prema kojem je standradizirani književni jezik jedno od bitnih obilježja nacionalnog identiteta.